Iz slavenske mitologije

Suđenice; Rođenice


 Suđenice su vilinske žene u bijelom koje svakom smrtniku dodjeljuju njegov usud i određeno vrijeme na ovome svijetu, svakome određuju njegov "suđen dan".
Iz svoga svijeta dolaze noću, prikrivene tamom ili pod varavim mjesečevim svjetlom. Pristižu u kuću novorođena djeteta prvu večer po rođenju, ili dolaze tri noći zaredom, te uz plamen svijeće ili svjetlo s ognjišta, stojeći uz kolijevku ili smjestivši se za stol, predskazuju djetetu sudbinu, životne okolnosti i životni vijek.
Najčešće ih je tri ili četiri, rjeđe sedam ili devet, do dvanaest. Svakome dodjeljuju njegov životni udio zdravlja, ljepote, bogatstva, znanja, mudrosti i sreće.
Posljednja je najvažnija, njene su riječi najmoćnije. Ona u ruci ima klupko, iz kojeg odmata nit život i određuje njegovu dužinu.
Vjerovalo se da vole darove i čašćenje pa se pod glavu novorođena djeteta stavljao kovani novac a na stol kruh i sir, vino, med i kolači.  Tako počašćene i odobrovoljene bit će one, vjeruje se, dobronamjerne i milostive prema djetetu.
Vile, kao i brojna nadnaravna bića, posjeduju dvojnu prirodu, izvan ljudskih moralnih kategorija, zahtijevajući uvažavanje i poštovanje svoje naravi i pripadajuće im tajnovitosti. Kao bića koja su pod utjecajem Mjeseca i Mjesečevih mijena, i one, s vremenom, prividno umiru i nestaju, podložne ritmu transformacije, uranjajući u vrijeme tišine, jer tišina otvara prolaz prema postojanju u nekom drugom obliku.
Moire
U grčkoj su mitologiji Suđenice nazivane Moire, kćeri Nikte i Ereba, Noći i Podzemne Tmine (po nekim verzijama kćeri Zeusa i Temide). Sestre Klota, Laheza i Atropa, združene su božice sudbine, djeliteljice usuda, onoga što je svima (do)suđeno, podjednako i ljudima i bogovima.
One stvaraju, zapliću i raspleću pređu života. Uglavnom se prikazuju kao starije žene, ali i međusobno različite starosti. U takvim potonjim prikazima Klota je najmlađa od njih, djevojka prelja, ona koja prede nit života i čiji je simbol vreteno. Laheza, srednjih godina, određuje i mjeri duljinu niti te u ruci drži mjerni štap ili svitak života. Posljednja, Atropa, najstarija je i najstrašnija, nazivana "neumoljivom", ona koja škarama reže  ispredenu životnu nit. One su  aspekt trojne lunarne božice, božanstva Mjeseca koji svojim mijenama daje obećanje neprestane obnove života u ritmu prijelaza iz života u smrt te iz smrti u novi život. Moire su, naime, u starogrčkoj mitskoj predaji imale još jednu važnu ulogu.
Platon, u svom djelu "Država", navodi  mit o Eru, ratniku koji je, naizgled, poginuo na bojnom polju, te po povratku iz carstva mrtvih opisao zagrobni život kojemu je svjedočio. Ispričao je, između ostaloga, svoj uvid da duše, nakon pročišćenja, mogu izabrati svoj novi život. Izbor novog života potvrđuju Moire i dodjeljuju svakome unutrašnje duhovno biće, daimona (lat. genius), koje će s čovjekom dijeliti njegov novi život.
U rimskoj mitologiji Moirama odgovaraju Parke, kćeri noći, Nona, Decima, i Morta. 
U baltičkoj, litavskoj, predaji navodi se sedam božica koje predu i tkaju tkaninu koja će biti čovjekov mrtvački plašt, kada za to dođe vrijeme.
 
Germanske, staronordijske, božice sudbine Norne, obitavaju uz sveti Urdin izvor, vrelo sudbine smješteno podno korijena kozmičkog stabla, svetog jasena Yggdrasilla,  predstavljajući cjelinu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. One određuju sudbinu svijeta te čovjekovo mjesto i ulogu u tom svijetu.
 

Perun, Veles, Mokoš

Staroslavenska je vjera pripadala indoeuropskom duhovnom svjetonazoru. Temeljno je obilježje slavenske mitologije bila vjera u nužnost održavanja ispravnog i uravnoteženog reda u svijetu. Taj je božanski red poiman kao cjelina suprotnih, ali komplementarnih područja djelovanja: gore-dolje, suho-mokro, vatra-voda, svijetlo-tama, život-smrt. Ta su razgraničena područja predstavljana božanskim bićima Perunom i Velesom.


Perun, kao nadređeni bog smješten je gore, on je gromovnik -"onaj koji udara", vladar neba i oluje, svijetlosti i vatre, svijeta živih.
Veles, "divlji bog", bog je podzemnih tmina i sakrivenog klijanja, vladar podzemlja-zemlje mrtvih, ali i voda, močvara, livada i pašnjaka, zaštitnik i čuvar stoke i "svega blaga". Oba su mogla biti i korisna i opasna, i pogubna i dobrostiva. Cijeli je slavenski mitski svijet simbolično bio predočen kao kozmičko drvo u čijoj krošnji, na samom vrhu, stoluje Perun (kao orao, sokol), a u korijenju, uz izvor vode, Veles (kao zmija, zmaj). To stablo svijeta, najčešće hrast-dub, povezuje sve tri razine uređenog svijeta, kozmosa: nebo, podzemlje i svijet ljudi između njih. Svake godine iznova dolazi do opasnosti od narušavanja reda i ravnoteže. Veles želi uzurpirati Perunovo mjesto, izaziva ga otimajući mu ženu, božicu Mokoš, i zatvarajući plodotvorne vode. Slijedi "božanski boj", dvoboj u kojem Perun pobjeđuje Velesa, preotima natrag Mokoš i oslobađa vode.

Tako je svijet opet doveden u red, i iznova se pokreće vrijeme.

Boginja Mokoš koja povezuje odvojene božanske sfere, boginja je s dva doma i dva lica: uz Peruna je ognjevita, uz Velesa mokra. Kao ključarica podzemnog svijeta sjedi uz zdenac, uz izvor žive vode. Ona je prelja i tkalja, i ona koja određuje ljudsku sudbinu, Suđenica. Prede niti ljudskih života i tka tkanje svijeta. 

Zeleni Juraj / Jarilo

Mit o Zelenom Jurju rekonstruiran je na temelju brojnih izvora, tekstova narodnih pjesama i predaja te usporedbom s odgovarajućim neslavenskim mitskim pričama.
U središtu je zbivanja mlado božanstvo vegetacije, njegova svadba i žrtva kao uvjeti ciklične obnove života.
Rođen na Velju noć, uoči drevne Nove godine u rano proljeće (na prijelazu veljače u ožujak), sin je božanskog para bogova, Peruna i Mokoš. Neposredno po rođenju Velesovi ga poslanici-duhovi predaka, maskirani koledari, odvode u Velesov podzemni svijet, zelen, topao i pun obilja. U travnju, za Jurjevo (23.4.), sada već mladi bog, vraća se iz svijeta mrtvih u svoj svijet, i u svijet ljudi. Izdaleka donosi bujno proljeće i novu životnu energiju, njegova je narav prodorna, jarosna i žestoka.
U potrazi za nevjestom, u zelenom lugu susreće djevojku Maru, svoju neprepoznatu sestru, Perunovu kći, božicu vegetacijskog ciklusa. U vrijeme ljetnog solsticija, na Ivanje (24.6.) upriličuje se svadba djece vrhovnog boga, čime se osigurava rodnost i plodnost sveg živog svijeta. Bračna veza brata i sestre dopuštena je samo mitskim bićima kao simbolično ujedinjenje njihovih božanskih moći.
Juraj ubrzo postaje obijesan i nevjeran svojoj Mari, te slijedi njena osveta, i on, u vrijeme žetve, biva ritualno ubijen. Svaki ritualni čin usmjerava zbivanje u potrebnom, ispravnom smjeru. Nasilna smrt božanskog bića, iako prividna, osigurat će obnovu svijeta i blagostanje zajednice. Njegovim žrtvovanjem završava se jedan godišnji ciklus i otvara prostor za novi, slijedeći.
Juraj biva tim činom vraćen u podzemni svijet, gdje će obnoviti snagu i boraviti tijekom zime, do svog novog rođenja u Veljoj noći.
Mara također gubi svoju životnu snagu, pretvara se u Moranu, strašnu i opasnu božicu studeni, zime i smrti. I ona predstavlja prirodu koja zamire, postupno se zamrzava i hladi, ali istovremeno se, unutar sebe preobražava, i priprema za novi životni ciklus.

Sveti Juraj (grč. Γεώργιος zemljoradnik, ratar)

Prema kršćanskoj predaji rimski časnik, koji je zbog svojih vjerskih uvjerenja stradao u progonima kršćana 303.g. za vrijeme cara Dioklecijana (284-305.g.). Ubraja ga se u skupinu Četrnaest svetih pomoćnika Rimokatoličke crkve. Zagovara ga se kod ratne opasnosti, groznice i kuge, te je zaštitnik konja, domaćih životinja, zemlje i usjeva, ratara i pastira.
Prikazuje ga se u odori rimskoga vojnika ili srednjovjekovnog viteza na konju te u doba križarskih ratova postaje prototipom idealnog križarskog viteza.
Prema predaji pobijedio je jezerskog zmaja u Palestini, spasio kraljevu kćer i naveo njenog oca i mještane da prihvate kršćansku vjeru. Legenda o spašenoj djevojci vrlo se brzo proširila pa je to postao uobičajen način za prikazivanje sv. Jurja.
U simboličnom religijskom smislu, zmaj simbolizira grijeh i zlo, odnosno poganstvo.
Spomendan sv. Jurja pada u proljeće, pa je štovanje toga sveca vezano i uz molbu Bogu, da po zagovoru sv. Jurja, blagoslovi usjeve i cjelokupna gospodarstva.
Pučka je pobožnost očuvala arhaične slojeve nekadašnjih vjerovanja i u tom je kontekstu Sveti Juraj kršćanski supstitut (interpretatio christiana) predkršćanskog, poganskog Zelenog Jurja, boga proljetne vegetacije i vitalne snage godišnje obnove života.